nedjelja, 24.10.2010.
Šoping je legalni doping
Ne mogu ja u šoping. Pa čak i kad mi nove čarape trebaju. Ne ide to meni, nisam razvila ljubav ni opsesiju. U ovo doba kad šoping liječi, baca te u ekstazu, budi sreću i osjećaje bolje od orgazma. Vrećice. Plastične, papirnate, razgradive ili ekološki neprihvatljive, u bojama ili crno-bijele. Šarene, šarene vrećice.
Svaki šoping centar veći je od prethodnog. Više dućana, jebačkiji parking, bolja ponuda, sadržaja za djecu i više štandova sa medom štedom, buba šparom i ostalih ogromnoglavih ljudi odjevenih da bi zabavljali i učili trogodišnjake da štede. Za satnicu od 13 kn. Ali djeca to ne znaju. Pssst.
Sami ulazak u današnje šoping centre je bombastičan. Uvale ti odmah 10-ak letaka koje baciš u obližnje smeće. I uskoro je cijela cesta prekrivena letcima jer su koševi prepuni.
Glasna muzika, veliki popusti, a tanki novčanici. Rate. «Ako nemate u kešu slobodno kupite na rate. 24 rate, to vam je ništa. To vam je 100kn mjesečno. A dobijete ovako krasnu kožnu jaknu. Divno će vam pristajti. Riješit će vam sve životne strahove, neplaćene račune, nemirne noći i komplekse. Divna jakna, kažem vam. Divno vam stoji.»
Dućan do dućana. Kao iz dimezije u drugu. Svaki nudi novo blještavilo, drugu veličinu potpetice i drugačije kolore. Jer sve je u kolorima. Boje se moraju slagati. Kombinirati. Ne smiješ recimo pomiješati više od 2 bazne boje. Ne ne.
«Mogu li vam kako pomoći?»
«Ne hvala, samo gledam»
I osmijeh.
Otvara se novi šoping centar na Laništu. Spektakularno otvorenje. VELIKI popusti.
Horde ljudi će pohrliti, parkirati svoje aute na besplatan parking i krenuti u potragu. Za svojim izgubljenim snovima, nesretnim životima i osjećaju ispunjenosti.
Pa makar na taj tren dok im preko ruke prelazi pamuk i svila. Pa makar taj tren kad će šuškati vrećica. Bit će to sreća, iskrena i kratka.
A sutra je opet novi dan, nove potrebe. Uvijek će faliti bar jedna boja za kombinaciju.
Kupila sam na kraju crvenu pidžamu. Lijepa je, imam ju sad na sebi.
Vratit ću se po čarape možda slijedeće godine.
petak, 22.10.2010.
Crnilo
Svijet je jedan veliki sprovod
Gdje kaputi su crni
A lica su bijela
Oči su tmurne
Milovanja nisu vrela
Pjesme su tihe, valcera nema
Srce se steže, usta su nijema
Cipele su teške, a koraci tihi
I svatko svakom na pogreb ide
Baca latice na nemirni grob
I kao vojnik koji za dom gine
Radije je mrtav nego rob
A u daljini gore vosak i svijeće
Dok u šumu spušta se noć
U snove se spremaju i gavrani stari
Ovu večer na vlastiti grob ćeš poć
Jer znaš da ti nitko tako lijepo neće
Kao ti sam sebi donijeti cvijeće
I sutra opet rađaš se u pjeni
Oblačiš crni kaput obješen u sjeni
I na novi sprovod lagano koračaš
srijeda, 06.10.2010.
Ptice umiru pjevajući, a ljudi čekajući
I tako dok čekam da mi se skuha čaj razmišljam o svim čajevima koje sam čekala da se skuhaju. O vodi koja je čekajući mene da ju skinem sa vatre ključala. O vrećici kamilice koja je čekajući da ju uronim u vodu bila zatočena u svojoj čajnoj kutijici.
I tako se sve oko čekanja vrti.
Svima omiljeno je sigurno čekanje u redovima. Ima li što ljepše od situacije: Taman negdje 14:30, moram po novu karticu koja mi je stigla u određenu banku. Taknem neki čudan stroj i on porodi listić. Na kojem VELIKIM slovima piše 543. A ispod toga «ispred vas u redu čeka 55 osoba». Mjesta za odmorit guzicu nema pa se vrtim. Potajno se nadam da će bar pola odustati od čekanja pa će mi se konkurencija smanjit na 23 osobe koje čekaju ispred mene. Kad promotrim sve ljude u banci od raznih godišta, spolova do imovinskog statusa postane mi dosadno. Banke su jednostavno dosadne.
Prošlo je 15 minuta, a ispred mene je još previše ljudi. Odlučujem izaći iz banke jer sigurno još bar 20 minuta vremena imam do mog sretnog broja. Odem skratit vrijeme do obližnjeg dućana igračkama i pipkam sve igračkice koje sam volila u djetinjstvu. Autići, legići, barbike.
Na povratku me dočeka žalostan prizor. Na redu je broj 545. Dva broja poslije mene.
Mrmljajući odlazim do porađaućeg stroja i stisnem tikpu.
«ispred vas u redu čeka 65 osoba»
Doviđenja.
Ipak još uvijek gora varijanta je čekanje u fizički formiranim redovima koji vas zatoče. Jer mrdanja iz reda nema. Ko ode izgubi mjesto.
Čekanje kod doktorice je specifično. Nema fizičkog reda, nema rednog broja. Ostaje jedino pitati «ko je zadnji?» i upamtiti poslije koga morate ući u veselu ordinaciju.
Čekamo iz dana u dan, iz sata u sat. Sve se svodi na čekanje.
Čekamo odmor poslije umora, umor poslije odmora, film koji prikazuju u 20h, upload slika sa izleta, voljenu osobu na klupici, dijete koje dolazi za 9 mjeseci, psa da obavi nuždu, more da se kupamo, snijeg da se skijamo, studomat da ispit upišemo, odgovor na molbu za posao, kabinu da isprobamo hlače, ljeto da nam bude toplo, zimu da se uz nekog stišćemo.
I na kraju čekamo smrt.
Idem po čaj. Dosta je čekanja.
utorak, 28.09.2010.
Silikoni, ko će da im odoli?
I tako neku večer (a lijepa nedjeljna večer je bila) dok sam gurala prste u masnu vrećicu čipsa i istim masnim rukama stiskala tipkice na daljinskom...
Naišla sam na zločeste programe koje uvijek rado krajičkom oka pogledamo. Pa bar krajičkom kažem vam, ako ne i cijelim okom. Nekad i s dva.
Programa 4 su mi bila na raspolaganju. Zaustavila sam se na playboy tv. Taman je na programu bila audicija za nove plejbojeve zečice.
«Audicija», nazovimo je tako. Nije da su morale glumit Hamleta ili tome slično.
Ili otpjevat "con te partiro".
Ovo je bila čista golotinja u kamuflaži slave i umjetnosti.
Hrpa nadobudnih prsatih žena i nekolicina fotografa koja su to vidjela toliko puta u životu da im se lagano zijeva.
Ali meni kao voajeru i pridošlici je bilo vrlo zanimljivo.
Svaka je uzela svoj broj (ko u banci ili pošti) i čekala da ju prozovu (ko u pošti ili banci).
Tako su sretne bile. Toliko sreće u tim silikonskim srcima. Okice se sjaje, već se vide na naslovnici. Crvena pozadina, a iznad glave im zeko i natpis Playboy.
Već se vide kako se hvale prijateljicama, komentiraju sa stricem i strinom kako su joj uslikali dupe iz baš pravog kuta, a na sami blagdanski ručak svojim nećacima priča dogodovštine sa snimanja.
Ali dug je put do slave. Treba prije svega proći «audiciju».
Prva sretnica predaje svoj broj(ko u banci ili pošti) i ulazi.
Namjesti se lijevo, desno, naprči se, ispupči se, ufrči se, nasmiješi se, naljuti se, okreni se, obrni se, napući se, naguzi se, isprsi se.
A zatim pada grudnjak.
A meni pada apetit.
S ekrana smješe mi se sisurine veličine glave moje pokojne susjede(glava joj bila ko buzdovan, pokoj joj duši, volili smo je).
A sa sisa smiješe mi se bradavice veličine pohane tikvice.
Ajde rekoh, jedna ko nijedna.
Ali nakon što su i druge polaznice audicije predale svoje brojeve(ko u pošti ili banci) i poskidale svoje grudnjake odavno sam već prestala jest i izbečila oči ko angora zec.
Sve do jedne su bile usilikonirane.
Te sise nit se tresu nit se miču nit se kreću. Ništa. I ogromne. Najveće ikad.
Baš sam nesretna bila tu noć. Teško sam spavala, napadale su me u snovima ogromne dude. Hvatale su me i gušile.
Gdje je nestala prirodna žena? Izgubila se u svojim kompleksima, očekivanjima i željama.
Koga se ovdje zapravo pita za mišljene? Silikoni su privlačni isto koliko uskršnja salmonela.
Ko ih voli, ko ih je dozvolio, želio? Ko ih je stavio u rječnik pod pojam «dojka dovedena do savršenstva»?
Svaka dojka je ljepša od umjetne. Koliko god kompleksi bili jaki, koliko god želja da se svidimo drugima tinjala, ne treba se odmah predati i pasti u ruke kirurgije.
A ja budala mislila da bar playboy ima neke kriterije.
nedjelja, 26.09.2010.
Zašto nas život mrzi?
1. Kruh uvijek pada na namazanu stranu.
Više puta sam svoju netom namazanu paštetiranu šnitu kruha gurala sa ruba stola da bi se uvjerila u ovu tezu. I svaku put bi mrlja na tepihu bila na moj teret. Da,padala je svaki put na namazanu stranu. Ali nije li logično da je ta strana jednostavno...teža? Možda da ne trpamo cijelu paštetu na šnitu kruha ova teorija ne bi bila tako popularna.
Probajmo recimo bacit sendvič sa čajnom i sirom sa stola. On će se raspast na dva dijela.
Da,nije li logično jer je...prerezan?
Bolje šnita kruha u ruci nego na podu,kažem ja.
2. Tramvaj nam uvijek ode ispred nosa
Možda. Ali koliko puta uspijete i stić na njega taman dok polazi i dobri šofer vam otvori vrata?
Drugi put kad vam pobjegne ispred nosa prikratite vrijeme jedući očajnu kobasicu sa silnih božićnih štandova u gradu.
3. Sve dobre žene su zauzete, svi dobri muškarci su geji.
A sve se to vrti oko one «trava je uvijek zelenija u susjedovom vrtu» «susjedova krava je uvijek deblja» «susjedova žena uvijek ima veće sise»
Ček...ova zadnja...nije u udžbenicima.
Ako su sve dobre žene zauzete, ostatak muškaraca je prešao na dobre muškarce. A ako su svi dobri muškarci gej, dobre žene su pohvatale ostatak hetero dobrih muškaraca.
Ovo je kao kokoš i jaje. Što je postalo prije? Dobre žene zauzete ili dobri muškarci gejevi?
Uzročno posljedična veza dosad neviđena.
A vi se zapitajte, ako niste zauzeta žena ili gej...što ste? Auu.
4. Svako rješenje donosi još problema
Život bez problema je tako dosadan. Živjela sam bez problema puna 2 dana. Ajme što je to dosadno bilo. Skoro sam našla neki hobi ili nedajbože radila nešto korisno.
Al hvala bogu problemi su slijedeće jutro opet došli i ja sam opet bila ona dobra stara. Nemam para, krov mi šupalj, nokti mi pucaju, roditelji mi se posvađali.
Što je žena bez problema? Muškarac. A to ne želim bit.
5. Svaki predmet kada padne će se otkotrljati u najnepristupačniji kut.
E od svi zakona šjora Murfija s ovim ću se najviše složiti.
Prokleti kutevi. Zašto kuća ne bi recimo bila okrugla građevina? Kome su kutevi išta dobro učinili? Da ne spominjem koliko je lakše mesti i čistiti rotondu. Kad bi imala izbornu kampanju moto bi mi bilo «Građevine bez rubova za mir i dobro!»
I onda kad mi maslina sklizne s pizze i otkorlja mi se ispod stola pa još u prašnjavi kut, a ja se zavučem ispod i uhvatim ju pa tresnem glavom o stol...
S vremenom ću obrađivati i ostale Murfijeve zakone, da se skupa uvjerimo da nije sve to tako crno kako uistinu je crno 
